Žene kojima muškarci skidaju zvezde s neba su često one koje naizgled ne mare mnogo za njih.

Ovde nije reč o psihološkim igrama ili o manipulisanju. Suština je u tome da li očajnički čeznete za pažnjom ili otvoreno pokazujete da možete biti ravnopravan partner u vezi. Radi se o tome jeste li u stanju da u vezi držite do sebe. Šta bi se desilo ako biste mu od prvog dana stavili do znanja
da ste spremni na svaku žrtvu? Pomisliće da ste očajni i hteće da proveri koliko ste daleko spremni da idete. Odmah će početi da vas testira. Što mu vi više činite, to će on više i očekivati. Odmah će vas shvatiti kao „durasel“ bateriju, i zapitaće se: „Koliko ona može da izdrži? Koliko mogu da izvučem iz nje?“

Fine devojke moraju da nauče ono što kučka već zna. Preterani trud i udovoljavanje muškarcu ubijaju njegovo poštovanje; time nanose smrtni udarac privlačnosti koju on oseća prema ženi i čine da veza bude kratkog daha. Većina muškaraca ne vidi ženu koja se previše trudi kao nekoga ko nudi duhovni izazov. Inteligentne žene često greše u tome što pretpostavljaju da, zahvaljujući svom obrazovanju, ili tome što su u stanju da učestvuju u političkim raspravama ili se pak dobro razumeju u investicije, mogu duhovno da stimulišu muškarca za vreme zajedničke večere. Ali duhovni izazov nema mnogo veze s razgovorom.
Načelno, duhovni izazov zavisi od toga da li očekujete poštovanje.
On zavisi od toga kako se odnosite prema muškarcu. Zavisi od toga zna li on da se ne plašite da ostanete bez njega.

Fina devojka greši i u tome što je uvek dostupna. „Ne želim  da igram igre“, kaže ona. Tako mu dozvoljava da vidi koliko se plaši da ga izgubi, i on uskoro shvata da je ona potpuno u
njegovoj vlasti. To je često faza u kojoj žene počinju da se žale:
„On mi ne poklanja dovoljno pažnje. Nije onako romantičan kao nekad.“
Kučka je manje pristupačna. Ponekad je dostupna; ponekad nije. Ali ona je ljubazna. Dovoljno ljubazna, naime, da uzme u obzir kada on želi da je vidi, da bi mu ponekad udovoljila. U prevodu? On nema stopostotnu kontrolu nad njom.
A šta je sa ženom koja će sve ostaviti i potrčati svom muškarcu? Taj muškarac takođe zna da je ona potpuno u njegovoj vlasti. Posle nekoliko sastanaka on izlazi s društvom, vraća se u ponoć i zove je, a ona odmah potrči kod njega. Kada žena odlazi muškarcu usred noći, treba joj samo neonska tabla na krovu auta na kojoj piše: ISPORUKA...

Odlomak iz knjige "Zašto muškarci vole kučke"

Žena pruža muškarcu duhovni izazov kada on oseća da ona nije potpuno u njegovoj vlasti.

 

Vreme koje provodite s njim mnogo govori.

Fina devojka već posle nekoliko nedelja poznanstva sedi uz momka nasmrt se dosađujući, dok on radi nešto što njega zanima. Možda gleda spotove na televiziji, čisti svoj pribor za pecanje, svira gitaru ili popravlja auto. Ona je očajna, ali se ne žali. Umesto toga, ćuti i uljudno vrti palčeve, samo da bi bila u njegovom društvu.
Kučka se, s druge strane, otvoreno žali. Zapravo, ne prestaje. To nije ništa loše, jer mu time stavlja do znanja da njome ne može da briše pod. Ali upamtite, duhovni izazov nema mnogo veze s verbalnim nadmetanjem. Ima veze s vašim ponašanjem i time koliko ste spremni da se odričete.
Na primer, on kaže da voli plavuše. Vi imate taman ten, tamne oči i crnu kosu. Kad vas sledeći put vidi, već ste izblajhali kosu i obrve. U prevodu? On ima stopostotnu kontrolu nad vama.
Kaže se da „ljubav na usta ulazi“. To je istina, ali ne morate rintati šest sati da biste ga nahranili.
Bez obzira da li jedete u restoranu ili naručite hranu, stomak je pun, i ljubavi ima dovoljno. Načelno pravilo: ako je jelo toplo, on će ga pojesti. Ostalo je protraćen trud.
Žene su uslovljene da daju sve od sebe. Još nisam videla muški časopis u kojem piše kako da on ženi spremi obrok od četiri jela. Recepti se tu mogu naći samo u dodatku za bodi-bilding, gde objašnjavaju kako se belance muti s pšeničnim klicama. Bavim se pitanjem kuvanja jer je to jedna od mnogih oblasti u kojima se žene previše trude. To ne znači da treba potpuno da odustanete od kuvanja. Možda ste već godinu dana zajedno i slavite godišnjicu. Možda mu je rođendan i želite da ga posebno obradujete. U posebnim prilikama, i pošto on to zasluži, pripremanje obroka za njega je lep gest. Ali to nije nešto što treba da učinite tek tako...

Odlomak iz knjige "Zašto muškarci vole kučke"

Ponašajte se kao premija i on će poverovati u to

 

Sve za čim u životu jurimo, beži.

Ovo posebno važi za muškarce. S jednom napomenom: Ako ga jurite u crnoj čipkanoj spavaćici, prvo će spavati s vama... a onda će pobeći.
Zašto muškarac beži iz ovakvih situacija? Beži zato što ženino ponašanje ne odaje da ona sebe naročito ceni. Tek su počeli da se viđaju, i njihova veza je još uvek relativno površna. Pa ipak, ona mu već nudi sve što ima. Njena spremnost da se toliko trudi oko muškarca kojeg gotovo i ne poznaje, podrazumeva jednu od dve mogućnosti.
On će zaključiti da je ona očajnica, ili će zaključiti da je spremna da spava s muškarcem kojeg je tek upoznala. Ili oboje. A u svemu tome se gubi njegova zahvalnost za njen ogroman trud.
Kad muškarac izgubi poštovanje prema ženi zbog toga što ona sebe potcenjuje, izgubiće i želju da joj se približi. Bila ona u spavaćici ili bez nje.
S druge strane, devojka iz snova se ne ubija od muke da bi nekog zadivila. Zato se on, zapravo, zaljubljuje u ženu koja mu ne sprema obroke od četiri jela. A nećete je videti ni kako
pred njega iznosi najbolji pribor. Počeće tako što će mu spremiti obrok od jednog jela. (Kokice.) Bez ukrasnih podmetača.
Dovoljna je najobičnija plastična činija. Ona će jednostavno
pitati gosta: „Hej, hoćeš li iz kesice ili iz činije?“ Šest meseci kasnije, ista žena zgotovi neki ručak i pred njega spusti topao tanjir. I šta on tada pomisli? „Čoveče! Kakav sam ja frajer!“
Nije važno je li to testo s prelivom iz obližnje prodavnice. Reći će: „Ovo je najbolje jelo koje sam probao u životu!“ Sad se on oseća kao kralj. A jedina razlika je u količini vremena i truda koje je on prethodno morao da uloži. Nije to dobio bez muke, i stoga to više ceni.

Odlomak iz  knjige " Zašto muškarci vole kučke"-Šeri Argov

Uspešne žene: Ove četiri fraze izgovaraju uspešne osobe!

Nezadovoljni ste svojom karijerom? Mislite da bi stvari trebalo da se odvijaju u drugačijem smeru? Ne prepuštajte se inerciji – uzimite svoj život u svoje ruke
Preuzmite kormilo i odgovornost za svoj položaj i potrudite se da promenite ono sa čime niste zadovoljni. Čekanjem nećete ništa postići. U vašem razmišljanju i ponašanju. Znate li koje rečenice govore uspešni ljudi svakog dana?

Evo šta ja mislim…

Ova rečenica odmah (nadređenima, ali i kolegama) daje do znanja da ste o određenom problemu razmislili i pokušali da pronađete rešenje. Čak i ako ga nemate, možete ponuditi svoju analizu i tako olakšati drugima put do rešenja nekog problema.

Potkrepite svoje razmišljanje argumentima, brojevima i logikom, jer jedino tako možete da zaslužite poštovanje i autoritet.

Pogrešila sam

Sigurno ste bar jednom imali odličan plan koji je bio savršen samo u teoriji,. Kada je počelo sa realizacijom, stavri su bile nešto drugačije i to se slomilo na drugima. U tom slučaju, jedino što pomaže je da priznate svoju grešku. Tako ćete pokazati da ste svesni svega što se događa oko vas i da preuzimate odgovornost za svoje postupke, bez obzira koliko su ispravni ili pogrešni.

Potrebna je velika odgovornost i hrabrost priznati grešku, a tim postupkom možete steći poštovanje kolega.

Bravo!

Mnogi zaposleni vole da budu pohvaljeni i nagrađeni, ali najčešće dok čekaju pohvalu zapravo "čekaju Godoa". Retki su poslodavci koji će čestitati svojim zaposlenima na boljim rezultatima ili dobro odrađenom poslu. Ako možete – promenite to!

Povećaćete samopouzdanje i produktivnost zaposlenih ili kolega. Delujte pozitivno za pozitivne rezultate.

Ako niste na rukovodećoj poziciji, ništa vas ne sprečava da odate priznanje kolegi za dobar posao. Recite da vam se svideo način na koji se bavio datim problemom i kako ste naučili nešto novo. Vrata će vam biti otvorena za dalje savete, što je od izuzetne koristi u korporativnom svetu koji predstavlja utakmicu.

Treba mi pomoć

Nikad ne treba da se plašite da tražite pomoć. Recite iskreno da ne možete da se snađete i da vam treba sveža perspektiva ili znanje nekoga ko je već prošao kroz sličnu stvar.


Na taj način pokazujete svoju ranjivost, ali i spremnost da učite od drugih, što se ceni ako radite u timu, isto kao i to da znate da slušate. Sve su ovo osobine dobrih rukovodilaca.

Društvene mreže mogu da vam ugroze karijeru: Evo kako!

Aktivnosti na društvenim mrežama mogu loše da se odraze na vašu karijeru
Baš one stvari za koje mislite da imaju pozitivan uticaj, zapravo loše utiču na vaš posao.

Previše lajkova

Ako vaš posao ne uključuje društvene mreže, stalno ažuriranje profila i lajkovanje tuđih aktivnosti čini loše vašoj karijeri. Razlozi su očiti: ako ste previše aktivni, posebno tokom radnog dana, vaši nadređeni ili kolege bi mogli da se zapitaju koliko ste posvećeni poslu.

Loša fotografija na profilu

Stručnjaci za društvene mreže otkrili su da je fotografija koju držite na profilu u poslovnom svetu veoma bitna, s obzirom na to da nije tajna da poslodavci pretražuju kandidate za posao na internetu, a prvi rezultati uglavnom su profili na društvenim mrežama.

"Oko 85 odsto najboljih kandidata imaju fotografije visoke rezolucije, slikane od grudi prema gore. Jasan pogled na lice kandidata ostavlja utisak poverenja ", tvrde stručnjaci.

Komentari

Njuškanje poslodavaca ne mora da se zaustavi na vašem profilu, već i na profilima vaših prijatelja i na njihovim fotografijama i komentarima. Zato je vrlo bitno da pazite kakve komentare oni ostavljaju vama i obrnuto. To je posebno važno kad su u pitanju slike, čak i one neoznačene, jer svaki neukusan komentar može da vam naškodi, makar bio napisan i u šali. Isto važi i za vaše lajkove ili komentisanje neprimerenog sadržaja.

Nema vas na društvenim mrežama

Preterana aktivnost na društvenim mrežama definitivno je nepoželjna. No, to ne znači da bi ih trebalo izbegavati i biti neaktivan, pogotovo ako ste bez zaposlenja.

"Društveni mediji veoma su bitni za traženje posla. To je izvor informacija o poslodavcima, ali i obrnuto. LinkedIn je danas obavezan za sve koji žele da se za njih čuje za njih u poslovnom svetu, ali i Fejsbuk i Tviter mogu vam pomoći da pokažete svima svoje pozitivne osobine, kao što su na primer kreativnost i dobre komunikacijske veštine", objašnjavaju stručnjaci.

Bezuslovno

Doživiš i taj osećaj da više ne postojiš. Nema ni sveta oko tebe, sve je laž i nije te briga šta se dešava. Ili postaješ bezosećajno stvorenje, ne možeš više ni plakati a ni smejati se. Sutra ne vidiš, niti sanjaš i želiš, a sklanjaš se od ljudi, maštaš o šumi, livadi, pticama i planini. Dolaziš kući, spuštaš zavese i zatvaraš prozore, telefon na nečujno... Niko te više ne voli, osim kućnog ljubimca, ako ga imaš, i niko te ne pita šta ti je. Dolazi kraj, mrak je pao, gust, hodnici kojim koračaš su predugački, tražiš vrata kroz koja ćeš pobeći... Shvataš jezivu istinu, da se pretvaraš u čudovište. Ako je ostalo i malo svetla u nekom ćošku svesti, ona će se pojaviti, i to posle najgušćeg mraka. Jer čim se svetl o upali, u sobi više nema mraka, i to ga proguta u deliću sekunde. Nekima se ovo buđenje dogodi u vidu bezuslovne ljubavi. Shvatiš da toliko voliš nekoga, do te mere, da se ponovo preobražavaš iz čudovišta u ljudsko biće, a mračnih hodnika više nema, prošao si kroz vrata koja su se sama otvorila. Osećaš se plemenito, kao da ti oreol obasjava glavu. I ništa ne očekuješ, osim da to biće koje voliš bude srećno, i da toplina, koja se stvara od te ljubavi, potraje. I opet za sebe ne postojiš, već postoji samo taj neko drugi. Bezuslovna ljubav te menja, nije ti jasna, odakle se i kako stvorila, zašto je to tako, ali je osećaj ravan povratku u žive. Ta osoba postaje tvoja inspiracija i psihička snaga, jer si srećan što ipak postoji neko koga voliš. I želiš mu to reći, samo ne znaš kako, kroz koje reči i pokušaje.

Kako upaliti svetlo u nekome? Ako zavolite nekoga ko u ljubav ne veruje? Moraš mu često ponavljati da ga voliš. Neće verovati, pa nastavi. Uvrediće te više puta, jer je poput zveri koju ćeš da pripitomiš. Ali, zver nije takva što želi, već zbog okolnosti. U isto vreme, želeće da ga pripitomiš. Pokušaćeš da ga izvučeš iz njegovog mraka, ali ćeš zalutati i u svoj sopstveni. Iz njega ćeš izaći ojačan, jer ko pruža pravu ljubav, neće ostati bez energije. Moraćeš da mu pokloniš najlepšu moguću pažnju. To su osobe sa dušom uvređenog deteta, ko zna zbog koga i čega. Naljutiće te mnogo puta, ali češ mu oprostiti. Nastavi do svog cilja, i nemoj mu dosađivati, pusti ga da oseti lepotu, da razmisli o onome što nudiš - lepšu stranu sveta.Posveti mu vreme, vidi u njemu prvo ono što valja, dok će on tražiti samo tvoje negativne strane. Zanemari i ponovo mu pošalji samo ljubav. Mora na kraju dozvoliti svetlu da se useli, jer i njegova duša je satkana od iste suštine kao i tvoja.

Izvor: onaportal.com

Zašto stalno nalećete na gospodina Pogrešnog?

Svima nama se dešavalo da mesecima, čak i godinama, ne nailazimo na prave prilike, na normalne muškarce koji će nas usrećiti. Stalno se suočavamo sa promašajima, razočarenjima, pogrešnim izborima, muškarcima koji nisu za nas, ne žele iste stvari ili su jednostavno neverni, sebični, bezobrazni ili emotivno nezreli. Zašto se to stalno ponavlja? Zašto konstantno upadamo u veze koje su "na isti kalup"? Zašto neprestano upoznajemo muškarce koji nam ne odgovaraju? Možda je to jednostavno ruka sudbine i nije trenutak da upoznamo onog pravog, a možda postoji racionalno objašnjenje i problem je u nama:

1. Prebrzo očekujete "Pravog": Jedan od najčešćih razloga zašto ne upoznajete nekoga ko će vas zadovoljiti jeste što se prebrzo krećete kroz odnose, veze i poznanstva. U "histeričnoj" potrazi za onim savršenim redovno propuštate prilike, prebrzo otpisujete nekog, ne dajete šansu muškarcima da se pokažu i dokažu i ulećete u različite avanture bez premišljanja i strpljenja. Možda je vreme da jednostavno sačekate.

2. Živite u prošlosti: Koliko god da je vaš bivši partner bio važan deo života, veoma je bitno da ga ostavite iza sebe, krenete dalje i ne živite u sopstvenoj prošlosti. Birajući muškarce koje nalikuju njemu i tražeći isti tip sebi nećete doneti ništa osim starih muka i oživljavanja prošlosti koju treba i moramo da "otpišemo", jer jedino što nas čeka je budućnost.

3. Potcenjujete sebe: Samopouzdanje je najčešće ključna stvar koja privlači prave muškarce. Bez poštovanja i ljubavi prema sebi teško da ćete zračiti energijom koja je neophodna za privlačenje kvalitetnih partnera u vaš život.

4. Ne znate šta želite od muškarca: Često se, kada nemamo jasan plan šta tražimo u muškarcu, koje tačno osobine ne želimo, te kada spuštamo kriterijume i pravimo ustupke, dešava da nas zavedu pogrešni muškarci. Jer oni su svuda oko nas i lako će nas oboriti sa nogu.

5. Ne verujete da postoje "pravi": Problem može biti i kada ste obuzeti sumnjom i strepnjom da uopšte postoje normalni muškarci, vredni pažnje. Pozitivan stav i uverenje u dobar ishod mogu biti neke od najvažnijih stepenica ka uspehu i pronalaženju pravog partnera.

6. Zaboravite stare navike, šablone i stereotipije u vezama: Ništa od starih veza ne treba da uđe u nove. Zaboravite na ponašanje u prošlim ljubavnim vezama i krenite ispočetka. Svaka veza priča je za sebe. Ponavljanje istih obraza ponašanja može vas samo gurnuti u provaliju.

Najljepši citati o ženama

 

• Savremena žena, to je žena koja je spremna da izgubi svaku vrlinu, i onu u kojoj je jedino bila viša od muškarca, samo da zadobije pravo na ono zbog čega se i sam muškarac uvek smatrao nižim od žene. Ona više nije naša žena, ni majka, ni drugarica, ni saradnica. Sišla je na ulicu, napustila kuću, ostavila drugima svoju decu.

• Žene nisu stvorene da bi bile shvaćene, već da bi bile voljene.
• Žena će oprostiti muškarcu i najteže poroke, ali žena ne prašta drugoj ženi ni njene najveće vrline.

• Lijepa se žena sviđa očima, dobra žena sviđa se srcu – jedna je dragulj, druga riznica.
• Sebična sam, nestrpljiva i pomalo nesigurna. Griješim, izvan kontrole sam i ponekad me je teško podnijeti. Ali, ako me ne možeš podnijeti u najgorem izdanju, onda me, dovraga, sigurno ne zaslužujes ni u najboljem izdanju!
• Ne znam jesu li žene bolje od muškaraca, ali sam sigurna da nisu gore.

• Lijepa se žena sviđa očima, dobra žena sviđa se srcu – jedna je dragulj, druga riznica.
• Sebična sam, nestrpljiva i pomalo nesigurna. Griješim, izvan kontrole sam i ponekad me je teško podnijeti. Ali, ako me ne možeš podnijeti u najgorem izdanju, onda me, dovraga, sigurno ne zaslužujes ni u najboljem izdanju!
• Ne znam jesu li žene bolje od muškaraca, ali sam sigurna da nisu gore.
•  Žena hoće više da bude voljena, nego da sama voli; i više da je žele, nego da je vole. Ona ne samo da prva ne voli, nego prva i ne bira... Ona uvek podlegne jačem, a ne lepšem i umnijem, ni boljem i milijem... Padajući pred jakim a ne pred dobrim i lepim, žena ne razume duh nego volju, ni lepotu nego nameru.

• Žene nikad ne mogu postići tako značajne uspehe u životu kao muškarci, jer one nemaju pored sebe suprugu koja će ih posavetovati.
• Žene nisu stvorene da bi bile shvaćene, već da bi bile voljene.

•  Žena je jedini stvor koji ume da plače i smeje se zbog istog razloga, a često i istovremeno. 

• Žene razneže srca, izgrade jezik duševnosti, profine načine, i dignu ljubav i lepotu do religije i mudrosti.
• Istinski glamuroznu ženu čini njena spontanost i svest o sopstvenoj ženstvenosti.

• Život muškarca je slava, život žene ljubav.

•  Žena je muškarcu ono što on iz nje učini.

• Kada ne bi bilo žena, dijamant bi bio samo običan kamenčić!

• Žene su uglavnom sujetne na svoju lepotu, mnogo više i nego na svoju dobrotu, a naročito mnogo više nego na svoju vrlinu.
• Ženska nežnost, ta čudna snaga koja, nevidljiva a svemoćna, živi u tim slabim stvorenjima, izbija iz njih u najrazličitijim oblicima, i stvara i rastvara živote i sudbine oko sebe.

• Žene imaju stalnu potrebu da budu voljene, i kad one same ne vole i zato se često predaju i ljudima koji su im inače fizički nemili

• Muškarci uvek žele da budu ženina prva ljubav. Žene su u tome prefinjenije: žele da budu njihova poslednja ljubav!

•    Žene su unijele više blagosti i uglađenosti među ljude, nego svi moralisti ovog sveta.

• Žene nam retko kada oproste ako smo ljubomorni , ali nam nikada neće oprostiti ako to nismo.

• Žene treba obožavati ili ostavljati. Ništa između toga.

• Na svetu nema ružnih žena. Postoje samo žene koje ne znaju da bi s malo truda mogle da budu lepe.

• Lepe žene nikad ne sumnjaju u svoju inteligenciju, ali inteligentne žene uvijek sumnjaju u svoju lepotu.

• Ja smatram svoj dan izgubljenim ako mi se barem jedna žena toga dana ne osmehne.
• Prema ženama su velikodušni i pažljivi samo plemeniti ljudi, a žene ponizuju i zlostavljaju samo oni koji su loši i niske naravi.

 

Tu je razlika između povjerenja i vjerovanja!

Čovjek po imenu Džon je imao grupu drugova sa kojima je volio da odlazi u prirodu. Njihovi izleti su uglavnom bili vezani za šetnje, istraživanje novih predjela. Voljeli su da uživaju u netaknutoj prirodi i zbog toga su umjesto automobila koristili bicikle kao prevozno sredstvo.

Na jedan od izleta Džon je sa sobom poveo i Meri, mladu tinejžderku. U toku izleta naišli su na provaliju koju su mogli da pređu jedino koristeći čeličnu sajlu razapetu sa jednog na drugi kraj provalije. Svi osim Džona su bili razočarani, nisu vidjeli način kako da pređu na drugu stranu provalije. Džon, koji je nekada radio kao akrobata u cirkusu, se dosjetio da ispusti vazduh iz guma bicikla i saopštio preostaloj družini kako će biciklom preći na drugu stranu i vratiti se nazad vozeći po čeličnoj sajli.

Odmah je krenuo u izvršenje svoga plana. Družina je počela da ga bodri “To Džon! Samo naprijed! Mi vjerujemo u tebe!” Bodrenje je trajalo sve vrijeme dok se Džon prevezao na suprotnu stranu provalije i nazad. Kada se konačno vratio među družinu tapšali su ga po ramenu i čestitali na hrabrosti i vještini pri tome ne zaboravljajući da mu kažu kako su oni sve vrijeme vjerovali u njega.


A onda je Džon na njhovo zaprepašćenje upitao “A sada pošto ste vidjeli da mogu to da učinim ko će od vas da sjedne samnom na moj bicikl da ga prevezem na drugu stranu?” Prvo je nastala potpuna tišina a onda su stigli odgovori “Znaš Džon mi vjerujemo u tebe ali da ti se pridružimo je mnogo rizično.” Jedan za drugim su nalazili razloge sve dok Meri nije istupila ispred njih i rekla “Ja ću” i sjela na bicikl pored Džona.

I krenuli su. Zaprepašćena družina je dovikivala “Džon, previše je opasno! Rizikuješ život te djevojke! Kako se usuđuješ da je dovodiš u opasnost! I zbog najmanje nepažnje možete da se stropoštate dole! To je nečuveno, tako se igrati sa sudbinom!” i još mnogo toga. Kako bilo, Džon i Meri su se polako prevezli biciklom na drugu stranu provalije i bezbjedno se vratili nazad. Zaprepašćena družina je opkolila Meri i začuđeno je pitala :”Kako si se usudila da pristaneš na tako nešto, moglo je svašta da se dogodi!”

“Ja ne samo da vjerujem u njega, ja imam potpuno povjerenje u njega! On je moj otac.” odgovorila je Meri.

Vidite, to je razlika između povjerenja i vjerovanja. Povjerenje u Univerzum je taj presudni element koji će otvoriti vrata za sve lijepo i sve dobrobiti. Potpuno povjerenje je taj elemenat koje će učiniti da Zakon Privlačnosti počne da djeluje u našu korist. Jedino tada možemo da živimo život punim plućima.

Izaberite, sada, ono što je najbolje

Jednu malu djevojčicu često su slali u podrum po krompir koji je trebalo pripremiti za večeru. Jednog dana dok je birala krompir, sišao je i njen otac u podrum.
“Šta to radiš?” – upitao je.
“Pokušavam da nađem najsitnije krompirčiće koje ćemo iskoristiti za večeras. Krupnije i bolje krompire iskoristi ćemo kasnije.”

Otac se smješio dok je iz njene ruke uzimao sud i sitan krompir vratio nartag na gomilu.
“Ako tako postupaš uvijek ćemo jesti samo sitan krompir. Izaberi najveći, najbolji krompir za danas, pa ćemo uvijek jesti najbolji krompir!”

Ono što najbolje možemo da učinimo svojim bližnjima ne treba da čuvamo za neko buduće vrijeme. Ta buduća prilika možda nikada neće doći. Ako se trudimo da sada živimo najboljim životom i sada budemo ljudi dobre volje, onda nije potrebno da brinemo o tome da li ćemo biti takvi i u budućnosti.
Izaberite sada samo ono što je najbolje i uvijek najbolje.

Nije blago ni srebro ni zlato,već je blago što je srcu drago.

Mnogi se danas pozivaju na riječ hrabrost. Šta je to hrabrost, da li smo svi hrabri?! Ja znam ko se pokazao ka hrabar dječak, čovjek. Hrabrost se pokaže, i dokaže onda kada treba. O njoj se ne razmišlja. Tek kada to uradiš shvatiš vrijednost svoga čina.

Tako je jedan mali dječak pokazao svoju hrabrost. Da mali dječak. Imao je samo 5 godina. Njegova sestra se razboljela. Jedino je on mogao spasiti. On je bio njen eliksir. Pošto je bio suviše mal, ljekari su mu sve detaljno objasnili. Bila je riječ o transfuziji. Rekoše mu da njegova krv može da održi njegovu sestru. Da bude uvijek kraj njega. Pažljivo je slušao. Udahnuo je, pogledao sestru i rekao:

“Spreman sam. Ja trebam svoju sestru kraj sebe.”

Svi su bili sretni zbog te odluke. I tako, uvezoše njegovu sestru i njega u istu sobu. Staviše ih i počeše proces. A ponosni roditelji, pružali su im podršku. Bili su ponosni na svog dječaka. Dječak je samo gledao u svoju sestru. Primjetio je da se boja u njenim obrazim vraća. A toplina u njenim očima postaje sve veća i veća. Bio je sretan. Međutim, njegovo malo tijelo, poče da slabio. A kako je suviše bio mali…ni doktorove riječi nije dobro razumio, te drhtavim glasom prozbori:

“Hoću li odmah početi da umirem?”

Iako nije znao šta znači transfuzija, on je pristao na to. Želio je pomoći svojoj sestri. Ona mu je bila važna. Nije blago ni srebro ni zlato,već je blago što je srcu drago.

Ne oklijevaj, baci se na posao i ostvari svoje ciljeve

Čovjek koji pouzdano kroči u smjeru svojih snova, začas će se susresti sa neočekivanim uspjehom. Gradimo li kule u zraku, naš trud neće propasti, jer one tamo i pripadaju. Potrebno ih je samo poduprijeti temeljima. Mnoge osobe su ograničene u mislima, postupcima i rezultatima. Nikada ne prelaze granice ograničenja što su ih sami sebi postavili ili ih im je postavio netko drugi. Drugi nas mogu zaustaviti privremeno, ali mi smo jedini koji to možemo učiniti trajno.

Odrastao slon svojom surlom može podići blizu tonu tereta. Pripitomljeni slon mirno stoji vezan uz mali drveni štapić zaboden u zemlju. Dok je još bio mlad i nije dostigao svoju punu snagu, slona vežu teškim lancem za nepokretan željezni stup. Tim postupkom, nameću slonu da shvati, da koliko god snažno pokušavao prekinuti lanac ili pomaknuti i iščupati stup, to mu nije moguće učiniti. Kad slon postane velik i snažan, on i dalje vjeruje, sve dok ispred sebe na tlu vidi stup i lanac.

Netko je rekao da se to ne može napraviti, ali on osmijehom odgovori da možda ne može, ali neće reći ne dok ne pokuša. Stoga se bacio na posao sa tračkom osmijeha na licu. Ako se i brinuo, to je skrivao. Počeo je pjevati baveći se onime što se nije moglo napraviti i učinio je to.

Netko mu se narugao: “O, to nikada nećeš moći učiniti, barem nitko do sada nije uspio.” Ali on je skinuo kaput i zasukao rukave, i poceo raditi. Podignute glave i prikrivenog osmijeha, bez imalo sumnje ili dvojbi, počeo je pjevati baveći se onime što se nije moglo učiniti i učinio je to.

Tisuće će vam ljudi reći da se nešto ne može napraviti, tisuće ljudi će vam proricati neuspjeh, tisuće će vam isticati, jedan za drugim, opasnosti koje samo čekaju da vas napadnu. Ali samo se bacite na posao sa tračkom osmijeha, zatim uzdignite glavu i počnite. Samo počnite pjevati baveći se time, što se ne može napraviti. I tako ćete uspjeti.

Prava Vrijednost

Jedna priča govori o mladiću koji se obratio mudracu za pomoć rekavši mu:

“Dolazim, učitelju, jer se osjećam tako bezvrijednim da nemam volje ni za što. Kažu mi da sam ni za šta, da ništa ne radim dobro, da sam nespretan i prilično glupav. Kako se mogu popraviti? Šta mogu učiniti da me više cijene?”

Učitelj mu je, i ne pogledavši ga, rekao: “Baš mi je žao momče. Ne mogu ti pomoći budući da prvo moram riješiti svoj problem. Možda poslije…” Malo je zastao i dodao: “Kad bi ti meni pomogao, brže bih to riješio i možda bih ti onda mogao pomoći.”

“V… vrlo rado, učitelju”, oklijevao je mladić osjećajući da je opet obezvrijeđen i da su njegove potrebe zapostavljene.
“Dobro”, nastavio je učitelj. Skinuo je prsten koji je nosio na malom prstu lijeve ruke i pružajući ga mladiću, dodao: “Uzmi konja koji je vani i odjaši do tržnice. Trebam prodati ovaj prsten jer moram vratiti dug. Moraš za njega dobiti najbolju moguću cijenu i ne prihvaćaj manje od jednog zlatnika. Idi i što prije se vrati s tim novčićem.”

Mladić je uzeo prsten i otišao. Čim je došao na tržnicu, stao je nuditi prsten trgovcima, koji su ga promatrali sa zanimanjem dok im mladić nije rekao koliko traži za njega.

Kad je mladić spomenuo zlatnik, neki su se smijali, drugi su okretali glavu i samo je jedan starac bio dovoljno ljubazan da mu objasni da je zlatnik prevrijedan da bi ga dobio u zamjenu za prsten. Netko je htio pomoći te mu ponudio srebrenjak i bakrenu posudicu, ali mladić je dobio upute da ne prihvaća ništa manje od zlatnika pa je odbio ponudu.

Nakon što je ponudio prsten svima koje je sreo na tržnici, a bilo ih je više od stotinu, skrhan zbog neuspjeha popeo se na konja i vratio se. Kako je samo mladić želio zlatnik, da ga može dati učitelju i riješiti ga brige kako bi napokon dobio njegov savjet i pomoć! Ušao je u sobu.

“Učitelju”, rekao je, “žao mi je. Ne mogu dobiti to što tražiš. Možda sam mogao dobiti dva ili tri srebrenjaka, ali sumnjam da ću ikoga moći zavarati u vezi s pravom vrijednošću prstena.”

“To što si rekao veoma je važno, mladi prijatelju”, odgovorio je učitelj. “Najprije moramo doznati pravu vrijednost prstena. Ponovo uzjaši konja i idi zlataru. Ko to može znati bolje od njega? Reci mu da želiš prodati prsten i pitaj ga koliko ti može dati za njega. Ali ma koliko ti nudio, nemoj mu ga prodati. Vrati se ovamo s prstenom.”

Mladić je opet uzjahao konja. Zlatar je pregledao prsten uz svjetlo uljane lampe, pogledao ga kroz povećalo, izvagao i rekao mladiću:
“Reci učitelju, momče, da mu ako ga želi odmah prodati, za prsten ne mogu dati više od pedeset osam zlatnika.”

“Pedeset osam zlatnika?” uzviknuo je mladić.

“Da”, odgovorio je zlatar. “Znam da bismo s vremenom za njega mogli dobiti šezdesetak zlatnika, ali ako ga hitno prodaje…”

Mladić je uzbuđen odjurio učiteljevoj kući i rekao mu što se dogodilo.

“Sjedni”, rekao mu je učitelj nakon što ga je saslušao. “Ti si poput ovog prstena: pravi biser, vrijedan i jedinstven. I kao takvog te može procijeniti samo pravi stručnjak. Zašto ideš kroz život želeći da neko nebitan otkrije tvoju pravu vrijednost?” I rekavši to, ponovno stavi prsten na mali prst lijeve ruke…

Iskrenost Uvijek Pobjeđuje

Car je već bio u poodmaklim godinama i znao je da će uskoro trebati izabrati svog nasljednika. Jednog dana pozvao je sve mlade ljude svog kraljevska na sastanak.
Tada im je rekao:
“Vrijeme je da odstupim s prijestolja i izaberem nasljednika. Odlučio sam izabrati jednog od vas koji ste sada ovdje.”

Zatim nastavi:

“Svakome ću od vas dati po jedno sjeme. Posadite ga, zalijevajte, njegujte i vratite se tačno nakon godinu dana na ovo mjesto i ponesite sa sobom ono što ste uzgojili od tog sjemena. Prema onome što donesete, izabrat ću svog nasljednika.”

Kao i ostali, jedan je mladić  primio sjeme i, kad se vratio kući, uzbuđeno ispričao majci što se dogodilo. Ona mu je pronašla prikladnu posudu, a on je pažljivo posadio sjeme. Svakodnevno ga je zalijevao i budno pratio je li nešto izraslo.

Nakon nekoliko sedmica svi su mladići hvalisavo pričali o svojim biljkama, koje su izrasle u svoj svojoj ljepoti od sjemena koje im je dao car. Samo se njegovo sjeme nije ni pomaklo. Koliko god se trudio i koliko god posvećivao vremena i ljubavi sjemenu, ostalo je potpuno jednako. Prošlo je još nekoliko sedmica, ali je sjeme ostalo isto.

Dok su drugi zanosno pričali o svojim biljkama, mladić se osjećao potišteno i kao gubitnik. Prošlo je i pola godine, ali se nije ništa promijenilo. Počeo je sumnjati nije li nešto krivo učinio pa je tako ubio sjeme. Svi su imali velike biljke, dok on nije imao ništa. Ipak, i dalje se nadao kako će nešto izniknuti.

Konačno je došlo vrijeme da se ponovno sastanu s carem na dogovorenom mjestu. Svi su mladići donijeli biljke, na temelju kojih će car procijeniti kojega će izabrati za nasljednika, samo on nije imao ništa, odnosno imao je samo sjeme koje mu je dao car.  Osjećao se potišteno i nije uopće htio doći pred cara prazne posude, ali mu je majka savjetovala da ipak bude iskren i prizna što se dogodilo.

S mučninom u želucu gledao je sve one prekrasne biljke koje su uzgojili drugi mladići. Svi su mu se smijali kad su vidjeli njegovu praznu posudu.

Konačno je stigao i car. Pozdravio je mladiće i šutke je krenuo promatrati biljke. Mladić se sakrio što je dalje mogao.

– Prekrasne su vam biljke, – započe car. – Danas će jedan od vas biti izabran za sljedećeg cara.

Odjednom car opazi mladića i njegovu praznu posudu i reče svojim stražarima da ga dovedu preda njega. Mladić se prestravio. Pomislio je da će ga car dati ubiti.

Kad je stupio pred cara, svi su mu se mladići smijali, ali ne i car. On je bio iznimno ozbiljan, pa reče:

– Ovo će biti novi car!

Mladić je slušao s nevjericom i pitao se kako bi on mogao biti car kada nije u stanju uzgojiti ni obično sjeme.

Tada car nastavi:

– Prije godinu dana svima sam vam dao sjeme i rekao vam da ga posadite, zalijevate i njegujete, a onda mi nakon godinu dana donesete ono što ste uzgojili. Niste ni slutili da sam vam tada dao mrtvo sjeme iz kojega ne može niknuti nikakva biljka, a vi ste sada svi, osim ovog mladića, donijeli prekrasne biljke. Kad ste shvatili da vaše sjeme neće dati roda, jednostavno ste ga zamijenili drugim. Ovaj je mladić jedini bio hrabar i iskren i donio mi zdjelu s mrtvim sjemenom.

Zato će on biti sljedeći car.

LJubav Kakvu Želim

Uobičajeni radni dan u ordinaciji, oko 08:30, kada je stariji gospodin, oko 80 godina, ušao u čekaonicu. Imao je ranu na palcu koju je trebalo pregledati. Odmah je rekao da je u žurbi jer ima sastanak u 9 sati.
Zamolio sam ga da sjedne i pričeka znajući da će proći možda i više od sat vremena prije nego što će ga neko pregledati.

Stalno je pogledavao na sat. Odlučio sam da ga ja pregledam obzirom da nisam imao drugih pacijenata.

Pregledao sam ranu. Rana je bila dobro pa sam razgovarao s drugim liječnikom i dobio potreban materijal za uklanjanje šavova i saniranje rane.

Kada sam završio sve oko njegove rane, upitao sam ga zašto se tako žuri. Bilo je čudno jer stari ljudi imaju dosta vremena za ono što žele. Gospodin mi je rekao da se žuri u starački dom na doručak sa suprugom.

Raspitivao sam se kako je njezino zdravlje. Rekao mi je da je ona tamo već duže vrijeme i da ima Alzheimerovu bolest. U razgovoru sam ga upitao hoće li se njegova žena ljutiti ako malo zakasni…

Odgovorio je da ona više ne zna ko je on i da ga već 5 godina ne prepoznaje.

Bio sam iznenađen i upitao ga: „A vi i dalje idete svakog jutra kod nje iako ona ne zna ko ste?“

Nasmijao se, potapšao me po ruci i rekao: “Ona mene ne zna, ali ja nju znam…”

Tijelom su mi prošli trnci. Jedva sam suzdržavao suze. Kada je napustio ordinaciju rekao sam sebi:

“To je ljubav koju želim u svom životu.“

Istinska Ljubav nije fizička, ni romantična.

Istinska ljubav je prihvaćanje svega što je bilo, što će biti i što neće biti.

Najsretniji ljudi ne moraju imati najbolje od svega; Oni će napraviti najbolje od svega što imaju!

Ja sam odgovorna SAMO za sebe.

Ja sam odgovorna SAMO za sebe. Rečeno mi je, i da, govorim to i sama sebi, pokušavajući čvrsto da se uvjerim u to. Uvijek kada mi neko nešto kaže sa strane, to traži svoje vrijeme da nađe do mene put, i počne da iz mene govori. Treba mnoge provjere da prođe, unutar mene. Da li želim u to da vjerujem?

U početku sam se opirala, osmijehom. Preteško mi je bilo shvatiti da imam zaista tako veliku odgovornost. Preteško mi je bilo postati odrasla osoba, pored ovog mog divljašnog dječijeg duha. Pored ovog djeteta u meni, koje izgleda, još nije spremno da sazre i da se za sebe zauzme.
Djeteta, koje je pomalo uplašeno i pomnogo zastrašeno šta će se desiti ako preuzme kormilo svog života, otpusti onaj dio suknje mame, koji ga vodi u sigurnost, i krene, svojim stopama ka odrastanju.

Djeteta, koje je pomalo usamljeno u tom svijetu, i ne želi tamo da ga pustim još. Kome još treba ljubavi, i još poštovanja da osjeti, kome treba još snage da prikupi, i još iskustva da stekne, da može da zakorači samo na put odrastanja.

A onda, kada sam shvatila, da se ta pomisao o mojoj odgovornosti samo za sebe ugnjezdila u mene, i postala odista dio mene, kada sam je dala svim svojih strahovima da se njome poigraju, postalo mi je jasno, šta treba dalje da činim.

Ono što treba dalje da činim jeste: Da uzmem sama ono što mi pripada, da se izborim za to, jer mi to niko nije ni dužan, niti će mi dati. Ne trebam se uzdati u ono što ja od drugih očekujem, nego trebam, jer zaslužujem, uzeti to što očekujem da mi drugi daju. Dati to sama sebi. Dati sebi da osjetim pravo na to.
Treba da stanem čvrsto, bez skrivanja, ispred svega od čega bih najradije pobjegla. Šta mi može biti?
Šta mi se može desiti, meni, odrasloj, šta se može desiti? I ako ne uspijem, u čemu je strašnoća toga. Samo ću, nakon što uvidim dokle sam prvi put uspjela, moći da drugi put popravim te sitne sputavajuće činioce. I poraz je sastavni dio života. Moraš ponekad dotaknuti i samo dno, da bi vidio da ne zaslužuješ ništa drugo osim vrha.
Treba da krenem na ono me čeka, da krenem već sada koračati. Niti ja, niti ono, koje čeka, nismo isti niti jednim danom koji prođe. Da krenem prema njemu, da vidim da li želim. Da krenem, i ostanem sa sobom, da vidim da li se mjenjam, i da li se ono pretvara u nešto što novoj meni ne treba.
Treba da izgradim oko sebe jednu nedodirljivu zidinu, koja će biti vrijedna svake moje odbrane. Jednu zidinu koja će biti moj ponos, na koju ću svakoga radog, ko je puštuje, popeti, da vidi, s kojih vrleti ja gledam svijet, i opet, kada vidi, vratiti na njegovo sigurno tlo.
I svako neka ostane iza moje zidine. Svako neka izgradi svoju, opet. I njegovu ću poštovati.
Svako neka svoju brani i neka se o svojoj stara. Sve ono što je moje blago ostat će samo moje. I ja ću je uređivati, i mnogo, mnogo raditi na njoj, da budem zadovoljna. Da JA budem zadovoljna. Nikome neću dati da uđe unutra, nego je samo sa zidina može i gledati. Nikome neću dati da se mješta u to kako treba da izgleda, jer on ima svoju malu ljepotu unutar zidine o kojoj treba da se brine.
I svakog ću vratiti samom sebi, jer, kao i ja svako je odgovoran SAMO za sebe.

Savjet – Ivo Andrić

Kad bih bio siguran da me neće čuti i odmah poslušati ona gomila prosječnih i nedarovitih ljudi koji su i inače uvijek spremni da sebe i sve svoje uzdižu i precjenjuju, ja bih mladim i darovitim našim ljudima dao jedan savjet.

Radite, rekao bih im, svoj posao ne gledajući ni lijevo ni desno, ni iza sebe ni preda se, ali svoj cilj postavljajte visoko, i tražite malo od svijeta oko sebe (što manje to bolje!), ali mnogo od sebe i svoga djela.

Uvjeren sam da je većina od nas od početka udarila sebi suviše malen i suviše blizu cilj, i da je više i bolje mogla od onoga što je željela da uradi i postigne.

Želite mnogo, težite smjelo i daleko i visoko, jer visoki ciljevi otkrivaju i umnogostručavaju snage u nama.

Težite smjelo ka savršenstvu velikih djela, a radite predano i strpljivo na ograničenim i mučnim pojedinostima bez sjajnog vidika, jeftinog samozadovoljstva i tašte veličine.

Ciljevima svojim živite, a trošite se neštedimice na sivim i nevidljivim poslovima svakog dana i sata.

Često pomišljajte da je život jači i svijet bogatiji nego što mi to u svakom pojedinom trenutku možemo da sagledamo, i ne gubite iz vida da u svakom od nas ima nepoznatih mogućnosti, da u hodu stičemo snage.

Htjeti daleko i željeti mnogo, kad je riječ o postavljanju nesebičnih ciljeva, nije grijeh, nije opasno.

Pogrešno je i opasno udariti sebi suviše blisku metu, jer to znači iznevjeriti i sebe i druge, ostati dužan životu.

Budite nepovjerljivi i stvarni, strogi prema sebi pri izvođenju svake pojedinosti, skromni pri njihovoj ocjeni, ali kod postavljanja ciljeva budite hrabri i velikodušni, mislite smjelo i gledajte daleko.

Pronikni u svoje misli: one ti najviše mogu reći o tome ko si ti

“Ko sam ja?” – upita mladić starca.

“Ti si ono što ti misliš.” – odgovori starac. – “Objasniću ti jednom pričom.”

Jednog dana, pored gradskih zidina, u sumrak su se mogle vidjeti dvije osobe koje se grle.

“To su tata i mama.” – misli nevino dijete.

“To su ljubavnici.” – misli čovjek pokvarene mašte.

“To su dvoje prijatelja koji se nisu vidjeli dugi niz godina.” – misli čovjek koji živi sam.

“To su dva trgovca koji su sklopili dobar posao.” – misli čovjek pohlepan za novcem.

“To je otac koji grli sina koji se vratio iz rata.” – misli žena nježne duše.

“To je kći koja grli svoga oca koji se vratio s puta.” – misli čovjek ožalošćen zbog smrti svoje kćeri.

“To su zaljubljeni.” – misli djevojka koja sanja o ljubavi.

“To su dvojica koji se bore na smrt.” – misli ubica.

“Ko zna zašto se grle?” – misli uskogrudi čovjek.

“Kako je lijepo vidjeti dvije osobe koje se grle.” – misli plemenit čovjek.

“Svako misli”, – zaključi starac – “zavisno od toga ko je on.”

Pronikni u svoje misli: one ti najviše mogu reći o tome ko si ti.

Ljubav je ono što preostane kada sagori zaljubljenost

Zaljubljenost je privremeno ludilo, ona eruptira poput vulkana i onda se povuče. A kada se povuče ti moraš da doneseš odluku. Moraš da shvatiš da li se vaše korjenje do te mjere međusobno ispreplelo da ti je rastajanje potpuno nepojmljivo. Jer to je ljubav.
Ljubav nije kad ostaneš bez daha, nije uzbuđenje, nije širenje vječne strasti. To je zaljubljenost, što je dostupno svakoj budali. Ljubav je ono što preostane kada sagori zaljubljenost, istovremeno umjetnost i srećna nezgoda. Oni koji istinski vole imaju korjenje koje ispod zemlje raste prema drugoj osobi i kada sav lijepi behar opadne sa njihovih grana shvate da su umjesto dva, postali jedno drvo.

Poprimite dječji smiješak i njegovu radost zbog malih stvari

Vi, veliki, poslušajte jednom djecu!
Predugo ste slušali stručnjake i funkcionere,
direktore i generale.
Predugo ste vjerovali u imetak i moć,
u napredak i oružje.
Sve se mijenja kad pogledamo djecu,
jer dijete otkriva ono što nas svijet sili da zaboravimo:
čudo svega što živi

Vi, veliki,
poprimite dječje oči
da biste život vidjeli drukčije.
Poprimite dječji san za izgubljenim rajem
Poprimite dječji smiješak
i njegovu radost zbog malih stvari.
Poprimite dječje srce
da vjerujete u ljudsku ljubav.

Nasmiješ li se djeci
ona uzvrate osmijehom.
Nasmiješ li se velikima, pitaju se:
Zašto se ovaj smije?

Stavljam ovo u Tvoje ruke

Jedna žena koja je izgledala poraženo, ušla je u trgovinu. Prišla je vlasniku trgovine na najponizniji način i pitala ga da joj da neke od namirnica. Nježno je objasnila da je njen muž vrlo bolestan i da nije sposoban za rad. Imaju sedmero djece i trebaju hranu.

Vlasnik trgovine izderao se na nju i grubo zatražio od žene da napusti njegovu radnju. Predočavajući potrebe svoje obitelji, rekla je: “Molim vas gospodine! Donijet ću vam novac čim prije.” On joj je odgovorio da joj ne može dati, jer nema račun otvoren u toj trgovini.

Stojeći pored kase, stajao je drugi kupac koji je načuo razgovor između ovo dvoje. Kupac je došao do trgovca i rekao mu da je spreman platiti sve što ova žena treba za svoju obitelj.

Trgovac vrlo ozbiljnim glasom upita, “Imate li listu onoga što vam treba?” Žena odgovori, “Da, gospodine.”. “U redu”, odgovori joj, “stavite vašu listu namirnica na vagu i koliko god pokaže vaga, ja ću vam dati namirnice jednake vrijednosti. ”

Ona je oklijevala trenutak sa spuštenom glavom. Onda je posegnula u svoju torbicu, uzela je papir i napisala nešto na njega. Onda je pažljivo stavila komad papira na vagu stojeći i dalje pognute glave.

Oči trgovca i kupca pokazivale su nevjericu dok su gledali vagu kako se spušta do krajnje točke i ostaje spuštena na jednoj strani.

Trgovac, stojeći uz vagu, okrenuo se polako prema kupcu i nevoljko rekao, “Ne mogu ovo vjerovati.” Kupac se nasmijao, a trgovac je počeo stavljati namirnice na drugu stranu vage da bi se izjednačila težina ne jednoj i drugoj strani.

On je nastavio stavljati namirnice, dok vrećica više nije mogla više držati. Trgovac je ostao tamo sa izrazom šoka.

Napokon, uzeo je komad papira sa vage, pročitao ga i ostao zapanjen. To nije bila lista namirnica za kupovinu. Umjesto nje bila je molitva koja je izgledala ovako:

“Dragi Bože, ti znaš moje potrebe i stavljam ovo u Tvoje ruke.”

Volite ljude

Tako se teško živi, tako se kratko živi, pa još polovica tog teškog i kratkog života nam prođe u mržnji i nesporazumima.

Oh, ugasite mržnju! Ljudi su nama potrebni i nikako se, nikako se ne može živjeti bez opraštanja.

Svi su mi ljudi i te kako potrebni. Svi, od ove starice koja me je primila na ruke kad sam došao na svijet, pa do onog nepoznatog prolaznika, koji će, kad mene budu nosili na neko groblje neki ljudi, skinuti kapu i prekrstiti se i zaželjeti mi vječni mir i laku zemlju.

Vječni mir! – kako je dobra i velika i lijepa ta želja! O nepoznati dobri čovječe, blagodarim ti za tu želju tvoju!

Živite i borite se kako najbolje umijete, molite se Bogu i volite svu prirodu, a najviše ljubavi, pažnje i saučešća ostavite za ljude, ubogu braću svoju, čiji je život nestalni plamen svijetla.

Volite ljude, često im pomozite i uvijek ih požalite, jer su nam svi ljudi potrebni.

Ko nikada nije doživio neuspjeh nikada nije ništa ni pokušao

Nedavno sam od Stefana Glena čuo priču o slavnom naučniku iz područja medicine. Neki novinar ga je upitao zašto je on toliko kreativniji od prosječnih osoba. Šta ga je to toliko uzdiglo od svih drugih?

Odgovorio je da je, po njegovom mišljenju, uzrok tome događaj u njegovoj drugoj godini. Pokušavao je da dohvati bocu mlijeka iz frižidera, ali je bila klizava, pa mu je ispala, a sve se mlijeko prolilo po podu. Čitavo more mlijeka! Kada je mama ušla u kuhinju, umjesto da viče ili ga kazni, samo je kazala: “Roberte, kakav si veliki i prekrasan nered napravio! No, šteta je već učinjena. Želiš li da se poigraš u mlijeku prije no što ga počistimo?” To je i učinio.

Nakon nekoliko minuta mama je kazala: “Znaš, Roberte, svaki put kada učiniš ovakav nered, moraš ga i počistiti i sve vratiti kako je i bilo. Šta misliš da sada to učinimo? Uzećemo sunđer, peškir ili krpu. Šta bi ti najviše volio?” On je odabrao sunđer, pa su zajedno počistili nered. Mama je zatim rekla: “Znaš, ovo što smo vidjeli je propali pokušaj nošenja velike boce mlijeka dvjema malenim ručicama. Hajdemo sada u dvorište da napunimo bocu vodom i da vidimo da li možeš da otkriješ način nošenja bez prolivanja.” Maleni dječak je naučio da je to moguće ukoliko objema rukama uhvati bocu pri vrhu. Kakva divna lekcija!

Naučnik je dodao da je u tom trenutku shvatio da se ne treba bojati pogrešaka. Baš suprotno tome, naučio je da su pogreške samo dobra prilika za saznavanje nečega novog. To je i suština naučnih eksperimenata. Čak i ukoliko eksperiment “ne radi”, obično možemo da naučimo nešto vrijedno iz njega.

Nikada se ne stidi zbog toga što nisi uspio, jer ko nikada nije doživio neuspjeh nikada nije ništa ni pokušao.

Zaljubljen u ljubav

Kada bih imao jedan komadic života, dokazivao bih ljudima koliko griješe kada misle da prestaju da se zaljubljuju kada ostare, a ne znaju da su ostarili kada prestanu da se zaljubljuju.

Kada bi Bog za trenutak zaboravio da sam ja samo krpena marioneta, i podario mi komadić života, moguće je da ne bih kazao sve što mislim, ali bih nesumnjivo mislio sve što kažem. Stvari bih cijenio ne po onome što vrijede, već po onome što znače. Spavao bih manje, sanjao više. Shvatio sam da svaki minut koji provedemo zatvorenih očiju gubimo šezdeset sekundi svjetlosti. Hodao bih kada drugi zastanu, budio se dok ostali spavaju. Slušao bih druge dok govore,… i kako bih uživao u sladoledu od čokolade.

Kada bi mi Bog poklonio komadić života, oblačio bih se jednostavno, izlagao potrbuške suncu, ostavljajući otkrivenim ne samo tijelo već i dušu.

Bože moj, kada bih imao sreće, ispisivao bih svoju mržnju na ledu, i čekao da izgrije sunce. Slikao bih Van Gogovim snom na zvijezdama jednu Benedetijevu poemu, a Seratovu pjesmu bih poklanjao kao serenadu u čašu svitanja. Zalivao bih ruže suzama, da bih osjetio bol od njihovih bodlji, i strastven poljubac od njihovih latica…..

Bože moj, kada bih imao jedan komadić života… Ne bih pustio da prođe ni jedan jedini dan, a da ne kažem ljudima koje volim da ih Volim. Uvjeravao bih svaku ženu i svakog muškarca da su mi najbliži i živio bih zaljubljen u Ljubav.

Dokazivao bih ljudima koliko griješe kada misle da prestaju da se zaljubljuju kada ostare, a ne znaju da su ostarili kada prestanu da se zaljubljuju.

Djeci bih darovao krila, ali bih im prepustio da sama nauče da lete.

Stare bih poučavao da smrt ne dolazi sa starošću već sa zaboravom.

Toliko sam stvari naučio od vas, ljudi…

Naučio sam da čitav svijet želi da živi na vrhu planine, a da ne znaju da je istinska sreća u načinu savladjivanja litica.

Shvatio sam da kada tek rođeno dijete stegne svojom malom šakom svoga oca da ga je steglo zauvijek.

Naučio sam da čovjek ima pravo da gleda drugog odozgo jedino kada treba da mu pomogne da se uspravi.

Toliko sam toga mogao da naučim od vas, premda mi to neće biti od veće koristi, jer kada me budu spakovali u onaj sanduk, ja ću na žalost početi da umirem…

Hrabrost je snaga da napustimo poznato

Dva sjemena leže jedno pored drugog u plodnom tlu u proljeće.

Prvo sjeme kaže:

“Želim da rastem! Želim da pustim svoje korjenje duboko u zemlju ispod mene, i da poguram svoje izdanke kroz zemljinu koru iznad sebe. Želim da razvijem svoje pupoljke da bi objavili dolazak proljeća. Želim da na svom licu osjetim toplotu sunčevih zraka i na peteljkama blagoslov jutarnje rose.”

I tako je raslo.

Drugo sjeme kaže:

“Plašim se. Ako pustim svoje korjenje u zemlju ispod mene, ne znam na šta mogu da naiđem u tami. Ako se probijam kroz čvrsto tlo iznad sebe, mogu da oštetim tanane izdanke, šta ako otvorim svoje pupoljke, a puž pokuša da ih pojede? A šta ako počnem da cvjetam, a djete me iščupa iz zemlje. Ne, mnogo je bolje da čekam dok sve ne bude bezbjedno.”

I tako je čekalo.

Jedna koka koja je čeprkala po bašti, tražeci hranu, pronašla je sjeme koje čeka i odmah ga pojela. Život guta one koji se boje.

Peti Hansen

Hrabrost je snaga da napustimo poznato.

Paradoks našeg vremena

Paradoks našeg vremena je da imamo veće zgrade,
ali kraće živce; šire puteve, ali uže vidike;
trošimo više, a imamo manje;
kupujemo više – uživamo manje;

Imamo veće kuće, a manje porodice;
više udobnosti, a manje vremena;
imamo više diploma, ali manje razuma;
više znanja, a manje rasuđivanja;
više stručnjaka, a još više problema;
više znanja u medicini, a sve manje zdravlja.

Pijemo previše, pušimo previše, trošimo nepromišljeno,
smijemo se premalo, vozimo prebrzo, olako se ljutimo,
prekasno ležemo, ustajemo umorni, čitamo nedovoljno,
gledamo TV suviše. Molimo se rijetko.
Uvećali smo naše posjede, ali smo umanjili naše vrijednosti.
Previše pričamo, premalo volimo, prečesto mrzimo.
Naučili smo kako da preživljavamo, ali ne i kako da živimo.
Dodajemo godine životu, ali ne i život godinama.
Putovali smo na mjesec, a problem nam je otići preko ulice i
upoznati novog susjeda. Zagospodarili smo spoljašnjim prostorom,
ali ne i unutrašnjim. Napravili smo velike, ali ne i bolje stvari.
Očistili smo vazduh, a zagadili dušu.
Razbili smo atom, ali ne i naše predrasude.
Pišemo više, ali učimo manje. Planiramo više, ali postižemo manje.
Naučili smo da žurimo, ali ne i da čekamo. Imamo višu zaradu, ali i niži moral.
Imamo sve više hrane, a sve smo više nezahvalni.
Gradimo jače kompjutere sa većom memorijom,
ali mi razgovaramo sve manje i manje. Težimo više kvantitetu,
a zaboravljamo na kvalitet.

Ovo su vremena brze prehrane i spore probave;
velikih ljudi, a malih karaktera; brzih zarada i površnih odnosa.
Ovo je vrijme mira u svijetu, a rata u kući.
Vrijme mnogo dokolice, a malo uživanja.
Vrijme raznovrsne hrane i loše ishrane.

Sve je manje finansijskih problema u braku, a sve više razvoda;
sve je više luksuznijih kuća, ali i podjeljenih domova;
ovo su dani brzih putovanja, oskudne odjeće i niskog morala;
sve debljih ljudi, i tableta koje mogu sve – da te oraspolože, otupe ili ubiju.

ZAPAMTITE! Provedite što više vremena s vašim voljenima, jer oni neće biti vječno pored vas. Recite poneku ljubaznu riječ onome ko vas odozdo gleda sa strahopoštovanjem, jer će ta mala osoba uskoro odrasti i otići. Sjetite se da date topao zagrljaj onome kraj vas, jer je to jedino blago koje možete dati svojim srcem, a ne košta vas ništa. Sjetite se da kažete “Volim te” vašem partneru i vašim voljenima, no najviše od svega iskreno mislite tako. Poljubac i zagrljaj će izlječiti svaku povredu ako dolaze duboko iz srca. Sjetite se da se držite za ruke i cjenite trenutke kada ste zajedno, jer jednoga dana te osobe neće biti tu. Nađite vremena da volite, nađite vremena da razgovarate, i nađite vremena da podjelite vaše dragocjene misli sa drugima.

Smijite se često, dugo i iskreno. Smijite se dok ne izgubite dah. Suze se događaju. Izdržite, odbolujte, preživite. Recite ljudima koje volite da ih volite, u svakoj prilici, jer život se ne mjeri brojem udisaja koje udahnemo, nego trenucima koji nam oduzmu dah.

Džordž Karlin

Moderna civilizacija: A gdje ti je osmijeh!?

Visoko negdje u planinama nalazilo se jedno udaljeno gluho selo. Gluho, ne zato što su stanovnici tog sela bili zaista gluhi, već zato što su bili gluhi za ostatak svijeta.

Ljudi u tom selu živjeli su kao jedinstvena porodica. Mladi su poštovali starije, muževi su cijenili supruge.

U njihovom govoru nisu postojale riječi kao: uvreda, vlasništvo, mržnja, tuga, sujeta, bol, pohlepa, zavist, licemjerje…zato što u njihovim životima nije postojalo ništa što bi se moglo nazvati tim riječima. Stanovnici tog sela rađali su se sa osmijehom, i od prvog do posljednjeg dana njihovih života, sa usana im nije silazio taj široki osmijeh.

Muževi su im bili muževni, a žene – ženstvene. Djeca su pomagala odraslima u domaćinstvu, igrali se i zabavljali, verali se visoko po drveću, brali gorke plodove, plivali u planinskom potoku. Odrasli su ih učili jeziku ptica, životinja i biljaka, tako da su djeca naučila jako mnogo od njih. I skoro svi zakoni prirode bili su im poznati.

I stari i mladi, živjeli su u harmoniji sa Prirodom. Naveče bi se svi okupili oko vatre i slali svoje osmijehe zvijezdama. Svako bi izabrao svoju zvijezdu na nebu i pričao sa njom. Od zvijezda su naučili o zakonima Svemira i o životima u drugim svjetovima. I tako je to bilo kod njih od kad su znali za sebe.

Jednog dana u selu se pojavi neki strani čovjek i reče:

– Ja sam učitelj.

Svi se ljudi obradovaše pridošlici. I nemalo zatim, povjeriše mu svoju djecu sa nadom da će im djeca naučiti važnije zakone od onih koje su do tada naučili od Prirode i Svemira.

Učitelj je započeo sa svojim učenjem. No kako je vrijeme teklo, svi su počeli primjećivati kako su se djeca počela polako mijenjati, kao da su bila zamijenjena sa nekom drugom djecom. Postala su u početku razdražljiva, a nakon toga se među njima pojavila i zloba, sve su se češće svađala međusobno i uzimala stvari jedni od drugih. Naučili su se ismijavanju, lažnim i lukavim osmijesima. Sa njihovih lica kao da su bili izbrisani prijašnji osmijesi, na koje su svi u selu bili navikli.

Ljudi nisu znali da li je to dobro, jer sama riječ ‘loše’ nije ni postojala kod njih. Imali su povjerenja u učitelja i iskreno su vjerovali da su to nova znanja i umijeća koja im je učitelj donio iz drugog dijela svijeta.

Prošlo je nekoliko godina. Djeca su narasla, a život u tom dalekom, planinskom selu, sasvim se promijenio. Ljudi su zauzeli zemlju, ogradili je i nazvali je svojim vlasništvom. Postali su nepovjerljivi i predostrožni jedni prema drugima. Zaboravili su za jezik ptica, životinja i biljaka. Svako od njih izgubio je svoju zvijezdu na nebu.

Pored toga u njihovim domovima su se pojavili televizori, kompjuteri, mobilni telefoni, iznikle auto-garaže. Ljudi su izgubili svoje široke osmijehe, ali su zato zadobili cinične kikote.

A učitelj, koji još uvijek nije naučio da se smije, posmatrao je sve to sa ponosom i pomislio: U ZABAČENOM PLANINSKOM SELU NAJZAD SAM USPIO DA PRIKLJUČIM OVE DIVLJAKE MODERNOJ CIVILIZACIJI.

Paradoks našeg vremena

Paradoks našeg vremena je da imamo veće zgrade,
ali kraće živce; šire puteve, ali uže vidike;
trošimo više, a imamo manje;
kupujemo više – uživamo manje;

Imamo veće kuće, a manje porodice;
više udobnosti, a manje vremena;
imamo više diploma, ali manje razuma;
više znanja, a manje rasuđivanja;
više stručnjaka, a još više problema;
više znanja u medicini, a sve manje zdravlja.

Pijemo previše, pušimo previše, trošimo nepromišljeno,
smijemo se premalo, vozimo prebrzo, olako se ljutimo,
prekasno ležemo, ustajemo umorni, čitamo nedovoljno,
gledamo TV suviše. Molimo se rijetko.
Uvećali smo naše posjede, ali smo umanjili naše vrijednosti.
Previše pričamo, premalo volimo, prečesto mrzimo.
Naučili smo kako da preživljavamo, ali ne i kako da živimo.
Dodajemo godine životu, ali ne i život godinama.
Putovali smo na mjesec, a problem nam je otići preko ulice i
upoznati novog susjeda. Zagospodarili smo spoljašnjim prostorom,
ali ne i unutrašnjim. Napravili smo velike, ali ne i bolje stvari.
Očistili smo vazduh, a zagadili dušu.
Razbili smo atom, ali ne i naše predrasude.
Pišemo više, ali učimo manje. Planiramo više, ali postižemo manje.
Naučili smo da žurimo, ali ne i da čekamo. Imamo višu zaradu, ali i niži moral.
Imamo sve više hrane, a sve smo više nezahvalni.
Gradimo jače kompjutere sa većom memorijom,
ali mi razgovaramo sve manje i manje. Težimo više kvantitetu,
a zaboravljamo na kvalitet.

Ovo su vremena brze prehrane i spore probave;
velikih ljudi, a malih karaktera; brzih zarada i površnih odnosa.
Ovo je vrijme mira u svijetu, a rata u kući.
Vrijme mnogo dokolice, a malo uživanja.
Vrijme raznovrsne hrane i loše ishrane.

Sve je manje finansijskih problema u braku, a sve više razvoda;
sve je više luksuznijih kuća, ali i podjeljenih domova;
ovo su dani brzih putovanja, oskudne odjeće i niskog morala;
sve debljih ljudi, i tableta koje mogu sve – da te oraspolože, otupe ili ubiju.

ZAPAMTITE! Provedite što više vremena s vašim voljenima, jer oni neće biti vječno pored vas. Recite poneku ljubaznu riječ onome ko vas odozdo gleda sa strahopoštovanjem, jer će ta mala osoba uskoro odrasti i otići. Sjetite se da date topao zagrljaj onome kraj vas, jer je to jedino blago koje možete dati svojim srcem, a ne košta vas ništa. Sjetite se da kažete “Volim te” vašem partneru i vašim voljenima, no najviše od svega iskreno mislite tako. Poljubac i zagrljaj će izlječiti svaku povredu ako dolaze duboko iz srca. Sjetite se da se držite za ruke i cjenite trenutke kada ste zajedno, jer jednoga dana te osobe neće biti tu. Nađite vremena da volite, nađite vremena da razgovarate, i nađite vremena da podjelite vaše dragocjene misli sa drugima.

Smijite se često, dugo i iskreno. Smijite se dok ne izgubite dah. Suze se događaju. Izdržite, odbolujte, preživite. Recite ljudima koje volite da ih volite, u svakoj prilici, jer život se ne mjeri brojem udisaja koje udahnemo, nego trenucima koji nam oduzmu dah.

Bilo bi dobro kad bi mladost znala što sve može, a starost mogla što sve zna

Jedan mladić se spremao za dodjelu diplome. Mjesecima se već divio sportskom automobilu koji je stajao u izlogu jednog auto-šopa. Znao je da je njegov otac bio u mogućnosti da mu priušti takav poklon te on zbog toga i reče ocu da je to auto sve što bi on htio kao poklon za diplomu.

Kako se dan dodjele diplome sve više i više bližio mladić je sve budnije pratio ponašanje svoga oca u nadi da će otkriti neki znak u vezi kupovine auta. Konačno je došao i dan dodjele diplome. Otac ga je pozvao u svoju radnu sobu. Rekao mu je koliko je ponosan na njega, koliko je sretan što je on njegov sin i koliko ga voli. Otac mu predade predivno upakovani paketi. Pomalo razočarano ali i znatiželjno primi mladić pruženi paket i poče ga otpakivati. Pred njim se ukaza knjiga u prelijepom kožnom povezu. Bjesan, povišenim glasom sin se obrati ocu: ”Ležiš na parama, a kupio si mi samo običnu knjigu!!!” Nakon tih riječi mladić baci knjigu, istrča napolje i još tog istog dana pobježe od kuće.

Prošlo je dosta godina. U međuvremenu je sin izrastao u uspješnog poslovnog čovjeka. Imao je divnu porodicu i prelijepu kuću. No svakim danom postajao je sve više svjestan činjenice da je njegov otac sada već prilično star čovjek i da bi možda trebalo da ga obiđe. Ali prije nego što je uspioo da ostvari svoju namjeru, stiže mu telegram kojim ga obavjestiše da mu je otac umro i da je svu svoju imovinu ostavio njemu.

Približavajući se roditeljskoj kući sve više ga je obuzimala tuga i grižnja savjesti. U očevoj radnoj sobi sjetio se njihovog posljednjeg razgovora…i sređujući tako potrebne papire pogled mu pade na knjigu u kožnom povezu koja je stajala na onom istom mjestu gdje ju je i bacio onoga dana kad je diplomirao. Sa suzama u očima poče listati stranice knjige zaustavljajući se na nekim stranicama.
U tom momentu ispade ključ iz koverte koja je bila prilepljena za zadnju koricu knjige. On podiže ključ za koji je bila zakačena kartica od autogaraže. Na kartici je stajalo ime garaže, tip auta i datum prodaje potvrđen pečatom. To je bio datum dodjele njegove diplome.

Bilo bi dobro kad bi mladost znala što sve može, a starost mogla što sve zna.